Rođen sam u Ljubljani u Sloveniji 1925. Ali živjeli smo u Zagrebu. Hrvatsku su tada okupirali Talijani. Kad se Italija predala te noći u kolovozu, više nismo imali nikakvu zaštitu i uhitio nas je Gestapo. Nisam imao ni osam godina. Bio sam u zatvoru u Zagrebu u samici do početka siječnja. Potom smo transportom odvezeni u Linz u Austriji, a odatle u Mauthausen. Mauthausen je bio muški koncentracijski logor. Bio sam u samici jer su me htjeli transportirati dalje. Ali nekako je put bio blokiran, možda zbog bombardiranja. Tada sam došao u Beč i tamo bio u zatvoru, ne sjećam se koliko dugo. Iz Beča sam transportom koji je došao iz Italije odveden u Auschwitz. To je bilo negdje u veljači. Odveli su me u vojarnu i slikali tek u ožujku. Vjerojatno zato što sam ja jedini odveden iz tog transporta u vojarnu. Ne znam jesu li svi ostali bili ugušeni plinom. Ne znam točno. Nikad se nisam raspitivao. Previše je strašno.
Od Auschwitza sam morao pješačiti stotinjak kilometara, a zatim smo nekoliko dana putovali u stočnim vagonima do koncentracijskog logora Ravensbrück. I tamo je bilo prenapučeno jer su se SS-ovci spasili od Rusa i evakuirali sve logore od istoka do zapada. Nismo živjeli u kasarni. Spavali smo u šatoru. Iz Ravensbrücka smo došli u podlogor Malchow. Tamo sam se jako razbolio. Vjerojatno sam se već zarazio u Ravensbrücku. Nisam htjela ići u bolnicu. Ostali su me podržali na prozivci jer sam imao jako visoku temperaturu. Tada mi je rečeno da u Malchowu nema plinskih komora i da obično čekaju da čovjek sam umre. Pa sam otišao u bolnicu. 5. svibnja 1945. logor su oslobodile ruske motorizirane trupe.
SS je nedavno naredio najstrožu blokadu. To znači da nitko nije smio vani. Kad su se Rusi približili, SS-ovci su pobjegli. Ali mi to nismo znali. Tada su nam u logor došli ratni zarobljenici koji su bili smješteni u blizini i rekli: Slobodni ste. Tek tada smo shvatili: Istina je, slobodni smo. Imao sam tifus, a vjerojatno i upalu pluća. Nisam mogla sama hodati, bila sam preslaba. Netko me iznio iz bolnice - previše je, prezamorno da vam sve pričam.
Došao sam na ETH Zürich zbog svoje doktorske teze. Tada sam studirao arhitekturu, moji profesori Moser i Roth bili su vrlo poznati. Nakon studija radio sam kao arhitekt za nekoliko tvrtki. Zamoljen sam da ostanem u Švicarskoj. pristao sam. Danas mislim: Nažalost, rekao sam da. Imao bih puno lakši život da sam se vratio u Zagreb. Bio bi to drugačiji život. Ovdje sam bio nitko. Bio sam stranac.
Tada je moja tvrtka puno radila u inozemstvu i često sam bio u Italiji. Nisam mogao u Njemačku. To mi je bilo previše. Nisam se mogao nositi s koncentracijskim logorom. Jednom kada sam bio u Njemačkoj, imao sam glavobolju nekoliko dana nakon toga. Nije išlo, bilo je još previše živo. Danas sam puno manje osjetljiva. Moja je taktika uvijek bila ignorirati te stvari kao da nisu ništa. To sam prilično dobro uspio. Nikada ni s kim nisam razgovarao o tome - osim sa susjedom. Bila je i u logoru.
